Petak, 17. 5. 2013. bio je posljednji nastavni dan za još jednu generaciju maturanata naše škole. Kad smo ih upitali što misle o prethodne četiri godine školovanja, njihove riječi su pune hvale i sada već pomalo sjetnih prisjećanja na pojedine anegdote s nastavnih sati, na omiljene profesore i nikada zaboravljene prve simpatije i prva prava prijateljstva.
Zvono za kraj sata oglasilo se i danas, ali ono ovaj put nije označilo samo kraj uobičajene nastave petkom, nego se pomalo resko i oporo pronese školskim holom kao da nas na nešto opominje i podsjeća. Oko nas vesela i uplakana lica, smijeh, pjesma i suze.
Oni odlaze, odnose sve, ostavljaju još više. Njihove oči sjaje posebnim sjajem veće, ljepše i pametnije no ikad. Kakvu li nam to poruku šalju? Kakva je to mala riječ zaspala na krajevima njihovih usana, neizrečena a tako silna i moćna?
To je pozdrav, oproštaj, nešto slično rastanku koji se ne priznaje, jer ne označava samo odlazak, napuštanje školske klupe, posljednje zaključavanje ormarića za knjige, zaboravljene patike, “puškice”, marame, prve ruževe za usne, ogledalca…nedovršeni eseji odrastanja.
Danas je bilo teško reći zbogom, jer ono ima težinu jednog novog iskoraka u nepregledno i nepoznato prostranstvo života koji čeka, jer ono označava spremnost na važne odluke, krupne riječi, odgovornosti, trajni izbor zanimanja, ozbiljna preispitivanja, vedrinu neizvjesnosti, prva velika očekivanja, ali i prva razočaranja.
Pitali smo ih što misle o prethodne četiri godine školovanja, a njihove riječi su pune hvale i sada već pomalo sjetnih prisjećanja na pojedine anegdote s nastavnih sati, na omiljene profesore i nikada zaboravljene prve simpatije i prva prava prijateljstva.
Citiram riječi jednog od naših učenika koji se nikada nije posebno isticao od drugih, ali je pomno slušao na nastavi i uvijek bio spreman na odgovor:
“Ove četiri godine su mi brzo prošle, jer je svaki dan bio ispunjen nečim novim, novim saznanjima, novim pričama i emocijama. Moji profesori su bili ne samo predavači, nego i prijatelji i roditelji. Naučili su me mnogo čemu; da rješavam složene matematičke zadatke, da se lijepo izražavam, o značajnim događajima, prirodnim i kulturnim bogatstvima Mediterana, da slobodno iznosim svoje mišljenje, da znam koja su moja prava, a što su moje obaveze, da budem odgovoran prema sebi ali više prema drugima, da je cilj svakog postojanja napredak i neprestano usavršavanje, da praštam, da volim, da budem iskren, da me nikada ne napušta nada i da vjerujem u Vječno Dobro, Pravdu, Ljubav i Istinu. Dragi moji profesori, hvala vam na tome!”
Sanja Radonjić, prof.
