Dio govora možete pročitati ovdje:
Hvala od srca, evo ako mi dozvolite, rekla bih par riječi. Ova nagrada Petra Barbarića ima baš poseban značaj za mene. Kad sam istraživala lik i djelo Petra Barbarića, primijetila sam da imamo neke sličnosti. On je poslije osnovne škole bio trgovac, baš kao što sam i ja bila, a druga spona je ta što je imao posebnu vezu sa Travnikom. Ako uzmemo samo biografiju ovog mladića, zaista sam počašćena da ja danas budem nagrađena nagradom koja nosi njegovo ime.Kad sam upisala ovu školu, jedan čovjek je bio iznimno ponosan na mene, on je bio moja spona sa Travnikom, to je moj djed i sjećam se – moj prvi esej bio je na temu „Moje sjećanje na Travnik“ i kao po običaju, pio je kafu ispred kuće i ja sam pročitala taj esej. Vidjela sam mu u očima koliko je bio sretan. Nedugo zatim, on nas je nažalost napustio, a ja sam sebi i njemu dala obećanje a to je da se neću prestati truditi i da ću uraditi sve da on bude ponosan kao tog dana kad sam mu čitala esej.Ja se iskreno nadam da sam svoje obećanje ispunila. Zato ovu nagradu posvećujem svome djedu Mati. Naravno, ništa od ovog ne bi bilo moguće, da nisam imala ogromnu podršku. Zahvalila bih se prvo svojim roditeljima Žaklini i Draganu, koji su me naučili šta je to ljubav, posvećenot, porodica i što me svaki dan svojim primjerom motivišu da se borim lavovski kao što to oni rade za nas, hvala mom bratu Ivanu koji je prije svega dobar čovjek, a onda i najbolji brat na svijetu, hvala mojoj tetki Karolini što me podržava u svim životnim odlukama, hvala mojoj baki Borki, sestri Maji koja me je došla podržati i pored toga što ima četvero male djece i sestriću Mihajlu koji je danas došao da podrži svoju Ivku i koji mi uvijek svojim osmijehom da snagu da nastavim dalje. Hvala vam što se takvi i što ste moji. Ni za šta na svijetu vas ne bih mijenjala. Naravno, zahvalila bih se svojim profesorima, sve do jednom, što su me uvijek bodrili i podržavali u mojim zamislima i što su uvijek navijali za mene. Mojoj prof. Andreani koja me je uvela u svijet nauke i bez koje ne bi bilo nijednog takmicenja, prof. Mariani koja me toliko puta saslušala, razgovarala sa mnom i toliko puta samim tim pomogla, a da možda i nije znala, prof. Tanji koja mi je objasnila pravo značenje riječi profesor, prof. Smiljani, Ireni …I naravno, hvala mojoj razrednici s kojom sam za ove četiri godine prošla dosta, bez koje ja danas ovu nagradu ne bih držala u ruci. Hvala mojim prijateljima koji su bili tu i kada nije sve tako sjajno bilo, mom Andreasu koji mi je podrška: i životna i u bilo kom mom umjetničkom izražaju. Hvala mojoj kumici Lani što je uvijek moja desna ruka, hvala mojoj Marijental ekipici koji uvijek navijaju za mene. Evo na kraju, zahvalila bih se i vijeću koje me je odabrao baš za ovu nagradu jer vjerujem da su sva ostala djeca bili jednako dobra kao ja. Svoju srednju školu ću pamtiti po pjesmi, ljubavi, kumstvu i zapravo samo po dobrim stvarima. Hvala dragom Bogu da mi je dao mogućnost da danas osjetim koliko sam voljena i vidim koliko ljudi stoji uz mene.
Cijeli govor možete poslušati ovdje:
Ivana Dugonjić
