U sklopu
školskog zadatka, imala sam priliku da intervjuišem Borisa Maksimovića,
izdavača, putopisca i prevodioca, koji stoji iza izdavačke kuće Imprimatur.
Cilj ovog intervjua bio je da saznam više o njegovom profesionalnom putu,
izazovima koje je imao i razlozima zbog kojih je odlučio da prati sopstvenu
strast, čak i kada je to značilo izlazak iz zone sigurnosti.
Milica: Za početak, možete li da nam se
predstavite malo kako bismo mogli steći neku opštu sliku o Vama?
Boris: Rođen sam u Banjaluci 1988.
godine, diplomirao sam na Odsjeku za srpski i italijanski jezik Filološkog
fakulteta u Banjaluci. Objavio sam dvije zbirke putopisa, preveo nekoliko
knjiga sa italijanskog, pokrenuo i gurao časopis Talas dok sam mogao i
osnovao izdavačku kuću Imprimatur koja se sada polako približava svom stotom
naslovu.
Milica: Pročitala sam Vaš članak “Jadi
mladog izdavača”, pa me zanima nekoliko stvari u vezi s Vašom odlukom da osnujete
sopstvenu firmu i kako se sada nosite s time? Mnogima je teško napraviti taj
prvi korak ka nečemu neizvjesnom, iako to iskreno vole. Šta biste poručili
nekome ko je “zaglavljen” između sigurnosti i strasti, kao što ste i sami bili
prije osnivanja Imprimatura?
Boris: Moj slučaj je da nisam ni imao
neku pretjeranu sigurnost na prethodnim poslovima pa sam shvatio da mi je možda
lakše da se patim sa svojom firmom nego da radim loše plaćene poslove na kojima
su po pravilu međuljudski odnosi bili ne baš najbolji, tako da moje pokretanje
firme s ove distance ne gledam kao neku hrabrost već više kao iznuđeni potez.
Svakome ko sanja o tome da pokrene nešto svoje, da neku svoju strast pretvori u
posao bih prije svega savjetovao – pod uslovom da savjet uopšte traži – da prvo
dobro razmisli da li to želi da radi jer kad hobi pretvoriš u posao ti više
nemaš hobi. Drugi savjet bio bi, ako je ikako moguće, da pokušate da skupite
što je moguće više iskustva u poslu koji želite da pokrenete. Na primjer, ako
želite da pokrenete svoju kafe-knjižaru, kao što mi je dosta ljudi reklo da bi
voljelo, bilo bi zaista dobro da pokušate da radite u nekoj drugoj knjižari da
vidite sve ono što se ne vidi na prvi pogled kad uđete u neku knjižaru, od toga
kako raditi sa teškim ljudima pa do toga kako se nabavljaju knjige.
Milica: Koji je bio prvi trenutak kada
ste prvi put osjetili da je Imprimatur uspio?
Boris: Pa recimo da je trenutak kada je
roman “Poslije zabave” Steve Grabovca, koji smo mi objavili, osvojio
NIN-ovu nagradu bio jako bitan za nas. Uspjeh nije egzaktna kategorija i svako
ga definiše na neki drugi način, ali za nas je taj trenutak bio preloman.
Milica: Jeste li ikada razmišljali da
se vratite “sigurnom” poslu nakon osnivanja Imprimatura? Da li makar jednom
posumnjali u svoju odluku?
Boris: Čovjek svakog dana razmišlja o
tome i stalno sumnja u sebe, ne samo ja već mnogi koji se nađu u sličnoj
poziciji. Preispitivanje je potpuno normalno. Nedavno sam imao priliku da
slušam ljude koji su i u životu i u poslu postigli nevjerovatne stvari kako
pričaju da ima dana kada im se čini da je sve što su stvorili beznačajno i da
ništa nema smisla. Samo glupi ljudi nikada ne sumnjaju u svoje odluke.
Milica: Kako balansirate ulogu pisca i
izdavača? Pomaže li jedno drugom ili se nekad sukobljavaju?
Boris: Nisam sebe nikada vidio kao pisca,
možda jedino putopisca, pošto sam objavio dvije zbirke putopisa, ali to je ipak
nešto drugo, u zadnje vrijeme ne stižem ni time da se bavim jer su me ove
izdavačke obaveze u potpunosti progutale.
Milica Klak
IV.b
0%
Loading ...
