Intervju je radila učenica Marina Petković,
koja kaže: “Bila mi je čast i zadovoljstvo imati ljubaznog i društvenog
sagovornika kao što je Fedor Marjanović. On je Banjalučki pisac i za sebe kaže
da je vječiti student i čitalac”.
Marina: Za početak mi recite kako ste postali
pisac?
Fedor Marjanović: To je kompleksno pitanje. Ja
se uvijek sjetim Marine Abramović, Pretpostavljam, naravno, koja je, između
ostalog i profesor. Ona je na prijemnom ispitu uvijek odbijala one studente
koji bi rekli da žele postati umjetnik. Jer po njenom mišljenju umjetnik ne
možeš postati. Umjetnik se rodi, odnosno ti jesi ili nisi. Ja sam tu negdje
podijeljenog mišljenja. Ja sam poprilično praktičan i egzaktan. I ja smatram da
je netko pisac onog trenutka kada objavi knjigu odnosno kada imaš nešto objavljeno,
što ljudi mogu pročitati jer većina nas piše dnevnike, ali pišemo ih samo za
sebe. Onog trenutka kada ti imaš svijest da pišeš za sebe, ali i za nekog
drugog-to znači da želiš biti pisac. Dakle, jer evo, opet se vratim na taj
primjer dnevnika. Dnevnik je nešto što pišemo samo za sebe.
Često se dešava da čak i poeziju pišem samo za
sebe. Ima jako poznatih primjera. Eto, sada. Nemoj me uzeti za riječ, ali čini
mi se Emily Dickinson je maltene pisala za sebe, ali kasnije je to objavljeno
poslije njenog života, ali tijelo ne može da postoji samo za autora. Ono mora
imati i čitaoca, jer samo je to način na koji djelo može da živi. Kafka na
primjer nije htio objavljivati svoje zapise i da njegov prijatelj nije objavio
posthumno njegove romane-Kafka ne bi bio Kafka.
Marina: Vi trenutno radite u biblioteci
Banjalučke gimnazije. Okruženi ste mnogim knjigama pa pretpostavljam da puno
čitate. Koja knjiga Vam je trenutno zaokupirala pažnju?
Fedor Marjanović: Iznenadila bi se. Sada sam u
čitalačkoj blokadi od prošle godine. Ja inače sporo čitam, tako da možda i
nisam toliko pročitao koliko bi neko očekivao. Dosta jesam, ali možda neki
ljudi misle da je taj broj megalomanski, međutim nije taj slučaj. Trenutno
čitam knjigu “Zemlja snijega”. Japanski pisac Jasunari Kavabata je prvi
nobelovac ove nacionalnosti koji je dobio nagradu za književnost. Japanci su
meni savršeni za ubijanje čitalačke blokade, a ovo mi je do sada neka četvrta
knjiga koju čitam ove godine. Eto, dokle je došlo da sam zaboravio što sam
prije toga pročitao.
Marina: A da li pamtite možda najdražu knjigu
ikadi?
Fedor Marjanović: “Sto godina samoće”
Marina: Zaista? Mnogim ljudima je to odlična
knjiga, to jest, opredjeljenja idu u dva smjera-ili vam se sviđa ili vam se ne
sviđa knjiga. Ja sam, recimo, čitala prije nekoliko mjeseci i bila mi je
solidna. Nije mi bila najdraža.
Fedor Marjanović: A mene je ta knjiga na prvo
čitanje opčinila. Ja sam ju čitao baš u tvojim godinama i pročitao sam je
kasnije još dva puta.
(Uslijedila je strastvena diskusija o Makondu
i njenim stanovnicima.)
Marina: Međutim ne mora značiti da Vam je
Markes najdraži pisac. U plodu još čijeg rada uživate pored Markesa?
Fedor Marjanović: Osim Markesa, tu je Jorge
Luis Borges. On je pisao kratke priče, ali se on bavio nekim filozofskim
problemima i filozofskim svjetovima. Npr. poznata je njegova priča “Babilonska
biblioteka”. Osim njih tu je i naš pisac Borislav Pekić, jedan fantastičan
pisac. Uvijek svima preporučujem da ako nisu čitali da počnu od “Hodočašća
Arsenija Njegovana”. To je jedna tako odlična intelektualna literatura, a usput
i toliko duhovita i tragična da je to nevjerovatno.
Marina: Vi ste pisac. Kako biste opisali Vaš
stil pisanja?
Fedor Marjanović: Generalno, postoji mnogo
autora koji su poznati po svom jedinstvenom stilu pisanja – imaju to svoje “ja”
koje ih čini prepoznatljivima. Mislim da ja možda i bježim od toga. Na primjer,
volim Borgesa jer je sebe prije svega smatrao čitaocem, pa tek onda piscem.
Iako je i on razvio prepoznatljiv stil, meni se sviđa taj njegov pristup. Volim
da na mene utiču različiti autori. Ne mogu reći da ih pokušavam kopirati, ali
volim eksperimentisati pod njihovim uticajem. Ja mijenjam svoj stil. Nekada ću
napisati neku priču koja je sva od akcije, a nekada koja je samo od dijaloga. S
druge strane, volim ponekad napisati nešto što je čista introspekcija – tekst
bez konkretne radnje, fokusiran isključivo na unutrašnji svijet junaka. Takav
pristup sam otkrivao kroz druge autore. I opet ponavljam – ne biram svjesno
neki određeni stil, već puštam da me različiti autori oblikuju. Otvoren sam za
učenje od onih koje volim i poštujem, i volim eksperimentisati. Generalno,
volim promjene. Volim kada postoji određena struktura i osjećaj sigurnosti, ali
ne podnosim učmalost. U tom smislu najviše uživam kada pronađem ravnotežu. Ima
u meni i doza perfekcionizma – tražim od sebe da stil bude jasan, da rečenice
budu precizne i da se osjeti da priča ima glavu i rep. Fokus mi je važan – ne
toliko na svaku riječ pojedinačno, koliko na cjelinu, na smisleni tok. Kako god
pisao, vjerujem da autor mora biti fokusiran na svoje djelo, ali istovremeno
otvoren za eksperimente i promjene. Možda baš zato bježim od ideje o nekom „ličnom
stilu“ kao nečemu fiksnom. Evo, ove godine mi izlazi zbirka poezije – što znači
da sam iz žanra pripovijetki prešao u žanr poezije.
Marina: Da li trenutno pišete odnosno radite
na nekoj knjizi?
Fedor Marjanović: Sada sam trenutno u fazi
uređivanja zbirke poezije. Naslov je “Bitke koje nisu naše”. Dosta je završeno. Sada nekako žongliram
između svog doktorata koji završavam i pisanja beletristike. Pišem jednu priču.
Inspirisana je jednim mojim školskim otkrićem. Sada, hoće li ta priča biti
dobra ili neće, hoće li valjati ili ne, to još ne znam. Hoće li se ikad
objaviti? To ne mogu da znam jer nažalost, nekad se objavljivanje ne tiče nas
samih ili nekih drugih faktora i generalno je teško, ali eto, trenutno ima
nekih tako da kažem književnih projekata, odnosno djela na kojima radim.
Marina: Možete li mi ispričati kako ste se
osjećali kada je bila objavljena Vaša prva knjiga “Junak bez lica”?
Fedor Marjanović: Iskreno, nekako sam bio
oslobođen. Mislim, sve zavisi od trenutka do trenutka. Sada kad si me pitala
kako je došlo do objavljivanja te knjige – ne bih mogao reći da je to bila neka
jasno definisana stvar. Sve se nekako dogodilo na jedan nadrealan način. U
periodu dok sam radio na toj knjizi, dešavalo mi se puno toga i van nje – tako
da je cijeli proces dovršavanja rukopisa bio izuzetno naporan. Ljudi često
misle da je to jednostavno – napišeš knjigu, pošalješ je, oni je objave i to je
to. Međutim, ako želiš da knjiga zaista bude dobra, moraš se potruditi da tekst
bude potpuno “očišćen”, dorađen, da bude jasno šta želiš reći. Imao
sam sreću da radim sa sjajnom urednicom, Tanjom Stupar Trifunović, i zajedno
smo vrlo predano i temeljito radili na toj knjizi. Iako sam u to vrijeme imao
mnogo drugih obaveza sa strane, bio sam u nekoj vrsti “multitaskinga” koji
često i nije dobar, uspjeli smo izgurati taj proces. Na kraju, kad je knjiga
bila gotova, nisam osjećao samo sreću ili uzbuđenje, više neku vrstu olakšanja
– kao da sam skinuo veliki teret s leđa. Bilo je tu pomiješanih osjećaja, ali
ono što mi je ostalo kao najvažnije jeste to koliko sam kroz taj rad naučio. Ne
samo o pisanju, nego i o saradnji s izdavačima, s urednicima, o greškama koje se
mogu desiti, i o tome kako naučiti biti ponosan na svoje djelo. To iskustvo mi
je puno značilo, jer je rad na ovoj novoj knjizi – zbirci poezije, koja mi je,
iskreno, teža od proze – sada znatno lakši. I to, paradoksalno, baš zato što
sam naučio da spustim ego. To je jako važno. Jer ponekad, kada napišeš nešto,
osjećaš kao da si ti to – ti si taj tekst. Ali nisi. Ti si čovjek, kao i svi
drugi, sklon greškama. I nekad treba saslušati drugu osobu, urednika, koji će
ti možda pokazati da to što si napisao i nije najbolje rješenje. I to je sasvim
u redu. Upravo zbog toga, ova druga saradnja mi je bila puno lakša i
prirodnija.
Marina: Da li Vaša zbirka pripovijetki “Junak
bez lica” ima zajednički motiv ili neku strukturnu povezanost?
Fedor Marjanović: Na određen način ima, a to
je osjećaj srama i zabrinutosti u nekih dvanaest pripovijedaka koje su
podijeljene u cikluse. Znači, prve tri su neke pseudo-istorijske priče. “Dim”
ima kao neku lažnu istoriju. “Junak bez lica” je priča o Tolstojevoj smrti.
Treće, to je jedan stvarni životni događaj u priči “Crvene oči”. U ciklusu
“Crvene oči” se nalaze tri priče koje su povezane motivom crvenih očiju.
“Lubenica se ne jede ljeti” je ciklus priča koji govori o odnosu djece i
roditelja, odnosno djece i majki. “Sreća” je posvećen životima običnih ljudi u
neobičnim situacijama, na primjer “Sandra Dukić protiv Sandre Dukić”
inspirisane mojom prijateljicom i ona postoji i tako se zove.
Marina: Šta biste bili da sada možete opet
birati karijeru ili možda i fakultet? Da li bi se nešto promijenilo?
Fedor Marjanović: Pa mislim da bi opet išlo
isto. Možda bi jedina promjena koju bih napravio iz ove perspektive bila ta da
bih možda išao negdje u inostranstvo. Ali to je jedino. Čini mi se da mi je
jedan profesor u suštini dobro rekao da nisam upisao to što sam upisao ja bih
bio promašen. Nedavno sam saznao čak i da je jedan drug tako pričao za mene u
srednjoj školi: “Kada smo svi razmišljali što hoćemo da upišemo, Fedor je od
početka znao. Svi smo lutali, Fedor je znao.” Mislim, ja sam kasnije lutao zato
što sam znao što želim da budem, ali ne lutao u nekom smislu ne znajući cilj
nego lutao da dođem do tog cilja. Život je jednostavno tako, sam po sebi
lutanje.
Marina: Da li imate neki savjet ili poruku za
pisce ili za one koji će tek postati pisci?
Fedor Marjanović: Taj savjet se uvijek
mijenja. Nekad sam ranije imao jedan pametan savjet koji sam zaboravio, ali
evo, sada bih ovaj rekao: Ne odustajte. Vjerujte u sebe s jedne strane, ali i
sumnjajte u sebe s druge strane. Znači, kada kažem vjerujte u sebe da objasnim
-vi kada počnete pisati jedno djelo, vi ne znate hoće li to biti dobro ili
loše. Često se desi da je ideja loša, ali da je realizacija dobra ili obrnuto,
da je ideja dobra, a realizacija loša. Desi se da bude sve loše, desi se da
bude sve odlično. Ali krajnji ishod vi ne znate i da biste došli do kraja, vi
morate vjerovati u sebe.
Marina
Petković IV.b , 10.4.2025. godine
0%
Loading ...
