Učenici četvrtog razreda Jezičnog izbornog područja pozabavili su se zadatkom da o književnosti razgovaraju sa svojim sugrađanima piscima. Jedan od njih je i Goran Dakić s kojim je razgovarala Lana Vujanović.
Goran Dakić je novinar, pisac i kulturni kritičar čije se pero prepoznaje po britkom stilu, autentičnosti i hrabrosti da stvari nazove pravim imenom. Njegove kolumne,
eseji i romani ne ostavljaju ravnodušnim – bilo da govori o društvu, politici ili književnosti. U ovom razgovoru sa Dakićem otvaramo teme koje ga inspirišu,
analiziramo njegov pogled na savremeno društvo i književnost, ali i saznajemo
nešto više o procesu stvaranja iza njegovih najzapaženijih djela.
Lana: Za početak me interesuje šta Vas je inspirisalo da počnete da pišete?
Goran:
Mislim da iza svakog pisca stoji pasionirani čitalac. Ja jedino to, manje- više čitav život radim. Čitam maltene od malih nogu i od
osnovne škole. Čitanje je zapravo moja najveća i najdugovječnija strast. I kada
čovjek toliko dugo čita, a pritom ima neke potrebe da kaže nešto o sebi; bilo o svijetu u sebi ili o sebi u tom svijetu, onda pisanje dođe kao neka vrsta neminovnosti, a pisanje
nije lak posao. Lak je samo za genijalne duhove poput možda, ne znam,
Shakespearea ili Goethea, ali u svakom drugom slučaju to jeste lijep posao i
jeste lijep zanat, ali je izuzetno, barem za mene, mukotrpan. Tako da na početku mog pisanja stoji ogromno pitanje.
Lana: Dobro, pošto kažete mukotrpan- kako onda izgleda vaš proces pisanja? Da li imate neku rutinu? Kada Vam je zapravo najprijatnije pisati?
Goran:
Nemam jasnu rutinu. Ja sam u suštini nedisciplinovan pisac, pisac koji mora da krade vrijeme od svog posla da bi mogao da piše i to je najčešće noću. Nemam nikakve rituale, nemam rutine, nemam običaje, nemam kontinuitet. Pišem kad smatram da je to o čemu treba da pišem dovoljno te na neki način sazrelo i kad osjetim da sam spreman,
odnosno da to što želim da pišem, mogu da iznesem, ali tada nema pravila. Nekad
radim prilično brzo, kao što je, recimo, slučaj s posljednje dvije knjige, a ponekad radim prilično sporo, kao što je slučaj sa drugom knjigom „Petodinarkom”. Mada one koje
nisu velike obimom (nekih 50-ak/ 55 stranica) pisao sam dvije godine, tako da s obzirom na to da sam ja profesionalni novinar, odnosno da živim od novinarskog rada, onda vremena u suštini za pisanje nema mnogo, jer nije novinarstvo jedino što me ne odvaja od pisanja. To je i čitanje, tu su i filmovi. Kako da kažem, sasvim uobičajen život koji svi žive, ali kad imam temu i kad znam kako tu temu
treba da uobličim, kojim jezikom da progovorim, onda sve ide lakše.
Lana: Jasno, volim što ste se dotakli „Petodinarke”, jer sam se malo uputila i
interesuje me mišljenje s Vaše strane. Kako ste vi pristupili pisanju ove knjige i koje ste teme željeli da iskažete kroz nju?
Goran:
Moto te knjige je iz Bulatovićevog romana „Heroj na magarcu”. “Ja nisam pisac, pobjeda, Gospodine generale” i meni je bilo bitno da u toj knjizi ispričam to tiho,
nenametljivo živo i zaboravljeno junaštvo jednog dječaka koji je izbjegao sa svojom porodicom za vrijeme oluje ili bljeska. Manje je bitno to slavonsko selo u kojem sam ja živio. Knjiga je ispričana u četiri različita, odnosno u pet različitih glasova. Teoretičari bi rekli u pet različitih narativnih cjelina. Htio sam na taj način da sliku o tom dječaku i njegovom herojstvu zapravo donesem iz više uglova, a da istovremeno ti pripovjedni rukavci ne budu samo priču o tom dječaku, nego i nekim ostalim okrutnim temama ili motivima kojih
sam htio da se dotaknemo. Tako da je otprilike u tom osmišljavanju same
pripovjedne strategije prošlo dosta vremena, ali isto tako dosta vremena je prošlo i u oblikovanju, jer ja sam htio da „Petodinarke” budu kratke, a kad hoćete da ono što pišete bude kratko- to znači da morate da odbacujete puno viškova, odnosno da se trudite da u onome što ostane bude savršenstvo i sve što ste željeli da kažete.
Lana: Dobro, onda se možemo osvrnuti i na pitanje gdje nalazite ideje za svoje likove i za
svoje priče.
Goran: Uglavnom u ljudima i u situacijama oko nas. Postoje pisci koji imaju strašno razvijenu fantastiku, poput recimo, ne znam, Pekića te koji mogu da osmišljavaju i čitaju
svjetove bez nekog neposrednog iskustva. Ja ne pripadam toj vrsti stvaralaca. Meni je potrebna „mustra” iz života. Da li ona bila situacija ili bila jezička, odnosno glasovna pojava kroz neki lik ili kroz skupinu ljudi, tako da sve te knjige koje sam pisao imaju svoje jako sidro u onome što sam vidio i dobrim dijelom čuo.
Lana: Zanimljivo, a da li biste onda mogli izdvojiti neko svoje najdraže djelo? Ili možda nešto što je ostalo neobjavljeno, a da Vam je ipak drago ili pak najdraže.
Goran: Be, ja nemam neobjavljenih rukopisa. Ako se ne računaju politički komentari i kolumne koje pišem godinama, koje se uvijek u nekom trenutku mogu objaviti kao knjigu –
nemam. Nemam čak ni započetih rukopisa, a kamoli neobjavljenih, a što se tiče samih knjiga, znate kako – sve su one, na neki način, čovjeku koji je brinuo o njima drage. Recimo da mnogo držim do „Petodinarke”,
ali možda još više držim do ove posljednje knjige zato što je ona napisana u
jednom potpuno drugom ključu. To je jedno, žargonski rečeno, udaljavanje od distance. Prema tome, riječ je o toj slavonskoj lirici koju sam njegovao u prethodnim knjigama. To je knjiga koja je napisana na skoro krajiškom
dijalektu, na jeziku koji je meni bio stran i koji sam morao godinama da slušam, da osluškujem i da upoznajem njegov ritam, njegovu melodiju, njegovu strukturu i njegovu logiku, a da istovremeno osmišljavamo donekle te socijalne angažirane teme, da to ne bude samo puka i isprazna jezička fraza. Eto, do te knjige držim, recimo mnogo,
i to ne znači da je ona, naravno, toliko vrijedna, ali ja držim do nje zato što
sam u potpunosti usvajao nešto što mi nije bilo, recimo, kao maternji jezik. Usvajao sam jedan drugi govor i pokušavao sam da slikam drage ljude i jezik koji sam prije toga upotrebljavao. Bio mi je manje više u potpunosti poznat, a ovaj sam morao da upoznajem ispočetka.
Lana: Kad ste već spomenuli to,
možete li mi reći kako, kao čovjek koji je novinar i književnik, iako smo se
već donekle dotakli toga, balansirate između novinarskog izvještavanja i samog
književnog stvaralaštva i da li ta dva aspekta vašeg rada utiču jedan na drugi?
Smatram da je to nekako neizbježno, ili
Vi možda u potpunosti možete razgraničiti jedno od drugog?
Goran: Mogu
razgraditi, mogu razgraditi sve. Nije to neki pretjerani problem zato što ja ipak radim ovaj posao dvadeset godina te vremenom steknete rutinu koju pretvarate u zanat. Dakle, novinarstvo, kao dnevno informativno novinarstvo, je zaista jedna vrsta zanata gdje ste vi naučeni da slažete informacije i izjave
po značaju, prioritetu, važnosti i tu nema neke velike mudrosti. Međutim, u
novinarstvu ipak postoje određeni žanrovi poput političkih komentara ili
kolumni koji se u mnogome približavaju književnosti – ako ne baš književnosti –
onda publicistici sigurno, ali i nekom obliku književnosti sasvim sigurno i
meni to potpuno odgovara zato što mi to održava neku vrstu kondicije, uvijek
sam na nivou. Prije nekoliko godina sam se patio da napišem politički komentar
ili kolumnu, sada to radim manje-više s velikom lakoćom iako tome prethode,
naravno, sati i sati razmišljanja o čemu bi trebalo pisati, kako bi trebalo
pisati, ali kad se dođe do toga o čemu i kako, onda to izađe bez nekih velikih
problema. Marx je prije nego što je postao pisac bio petnaestak godina novinar
i on je govorio da je za njegov besprijekorni stil zaslužno novinarstvo zato
što ga je novinarstvo naučilo da odbacuje višak. I zaista, kada radite kao
novinar, urednik Vas pošalje
na zadatak i kad se vratite s tog zadatka, vi imate osjećaj da biste mogli
napisati dvije stranice teksta, ali onda Vam on kaže da to što treba da
napišete mora da stane na šestinu strane i sav taj višak treba odbaciti,
odnosno trebate prepoznati što je višak te odbaciti ga, a ono što ostane da bude zaista
najvažnija informacija koju trebate prenijeti. Nešto slično je i sa književnošću,
poezijom kao i prozom. To je neumorno odbacivanje viškova. Ne mogu reći da je
vrijeme velikih romana prošlo. Mogu da tvrdim da se neće skoro vratiti. Velikih
formi nema više poput, ne znam, „Rata i mira” ili „Čarobnog brijega” i mi
zapravo živimo u ovoj epohi sažimanja i odbacivanja, tako da mi to čini
zadovoljstvo jer mi novinarstvo umnogome pomaže.
Lana: Slažem se i zato hajde da se dotaknemo humora, pošto Vaša djela sadržavaju mnogo humora.
Kako, odnosno na koji način ga Vi koristite u svom pisanju i koja je uloga
njega u Vašoj književnosti?
Goran: Moje uvjerenje je da je humor suština proze, odnosno sol kojom je osoljena svaka
veća prozna forma. Pogotovo roman koji potiče iz duha humora, a meni je on
neophodan te ne bih mogao da pišem ako sastavni dio tog “jela” ne bi bio humor,
odnosno glavni začin. Prije svega, ja sam rastao na Ćopiću koji je vjerojatno
jedan od naših najduhovitijih pisaca, čak i kad je ozbiljan- on je duhovit, čak
i kad je tužan i sjetan- on je duhovit i taj literarni humor je meni naprosto
ušao pod kožu, a s druge strane u mnogome mi koristi. Uz određene rečenične
strukture humorom izbjegnem zamku. Neku patetiku ili prenaglašenu tj.
pretjeranu sentimentalnost najčešće ostvarujem humorom na sopstveni račun. Ja
pripadam onoj vrsti autora, ako se tako može reći, koji vole da se u onome što pišu, “sprdaju” na svojstveni
račun i zato pišem u prvom licu. Tako da mi je to postupak koji mi omogućava
jednu distancu od uzvišene ozbiljnosti, od koje danas manje-više kompletna
književnost boluje, ali mi isto tako pomaže i ironija da nijednog trenutka ne
doživim sebe kao pisca koji je “bogom dan” i bez kojeg srpska književnost ne bi
mogla da postoji.
Lana: E pošto ste se i toga dotakli, pronašla sam podatak da ste Vi dobitnik nagrade Slova Podgrmeča i još jedne, ako se ne varam?
Goran: Jeste za moju prvu knjigu- nagrada pod nazivom Čučkova knjiga.
Lana: Sjajno i na osnovu toga, kako Vi vidite ulogu tih književnih priznanja u karijeri jednog pisca?
Goran: Ja sam samo prvu knjigu slao na književne konkurse. Dobio sam te dvije nagrade, pa
stoga nijednu knjigu više nisam slao. I što sam stariji, sve više mislim da ću
ustrajavati na toj odluci. Naravno, ne možete ucijeniti izdavača da ne šalje
vašu knjigu, ali eto ja dok budem mogao to da radim, radit ću. Nagrada je
dobra. Književna nagrada je dobra iz dva aspekta. Prvo zato što vas
promoviše, ali i zato što s tim promovisanjem promovišete pisce i promovišete djelo. To je prvi aspekt. Znači, stavljam ga u prvi
plan i izlažem ga javnosti. Za njega i za knjigu to može lakše, brže i neposrednije da se čuje i naravno, postoji taj finansijski aspekt, jer sve
nagrade nose određeni iznos novca. Što je nagrada značajnija i uglednija- ti
iznosi su veći. Međutim, nagrade su kod nas strahovito devalvirale, ako mogu
tako da se izrazim. Od najznačajnijih, poput ove nagrade, ili nagrade Meša
Selimović naprimjer. Te nagrade su do te mjere devalvirale, da one više nemaju
nikakav značaj u društvu. Svaki član žirija može da ih dodijeli, odnosno svako
može da bude član žirija te svako može da ih dobije. Kad pratite istoriju, vidjet ćete kakva su pak imena bila i u žiriju i među dobitnicima do 90. godine, a već od devedesete, pa na ovamo sastav i žirija i pisaca te dobitnika
je sve gori i gori. Tako da ako do 90. imate na spisku dobitnika nagrade poput
Mihajla Lalića, Selimovića, Ćopića, od devedesetih, pa na ovamo imate možda dva
ili tri romana vrijedna pažnje. Ja bih mogao, za ovu priliku, da izdvojim možda
radove i komentare Radoslava Petkovića, Gorana Petrovića i to je manje-više to.
Tako da su nagrade postale jedno plastično i samoživo pumpanje mišića pisaca
koji, kad se bude svodilo na konačan račun, neće spadati čak ni u trećerazrednu
literaturu.
Lana: Dobro,
hvala Vam. Kako onda reagujete na kritike, bile one pozitivne ili negativne?
Goran: Pa u suštini nemam ništa protiv ni jednih ni protiv drugih. Posao pisca jeste da
napiše. Posao kritičara je da kritikuju. Ja se nisam susreo s negativnim
kritikama, ali to ne znači ništa, zato što
u mojim knjigama nije nešto mnogo pisano o “kritičnim” stvarima. Tu i tamo, ali
i to nije nikakvo čudo zato što
se rijetko piše o knjigama koje nisu u epicentru pažnje, a knjige koje su u
centru pažnje su ipak one knjige koje se objavljuju u najvećim izdavačkim
kućama u Srbiji, uglavnom Beogradu i to su knjige koje dobijaju najvažnije
nagrade, tako da i s tim u vezi je, naravno, povezan neki fenomen. Da,
književne kritike su, kao i nagrade, devalvirale. Kritika nema više
ni snagu, ni značaj kakvu je imala nekada. Nema je više u dnevnim novinama, sve je manje ima u nedjeljnim novinama, a u književnim časopisima je svedena na mrtvo slovo na papiru. Svako svakome piše ili imamo slučajeve književnih kritičara koji pišu
svojim kumovima piscima, tako da ne mogu da kažem da ne vjerujem u književnu
kritiku, ali mogu da kažem da vjerujem u određene književne kritičare, u njihov
sud i u njihov stav i princip. Takvih je malo. To su obično ljudi koji vole
književnost u sebi, a mnogo veću grupu čine oni koji vole sebe u književnosti i
koji, kad pišu, pokušavaju da potvrde sebe i kroz to potvrđivanje da snize ili
da bar koliko toliko pisca svedu na svojstvenu mjeru vrijednosti, a meni se to
sve skupa gadi.
Lana: Dobro i za kraj, šta biste poručili mladim piscima?
Goran: Ako je ikako moguće da se manu ćorava posla zato što, što
bi rekao Stevan Raičković, pjesme nikome ne trebaju, samo tvorce svoje truju. U
suštini pisac, ako je pisac, pronaći će sebe i moj savjet, zapravo ne moj, nego ničiji savjet mu ne treba. A
jedini moj pravi, istinski savjet, ali ne samo mladim piscima, nego generalno
svima, ali eto mladim piscima pogotovo, jeste da čitaju, ali ne da čitaju
skraćena izdanja, da ne čitaju neko smeće od književnosti, nego da se ipak drže
onoga što možemo prepoznati kao kalup ne samo srpske, nego i svjetske
književnosti. Samo tako će naučiti ponešto od zanata i doći do spoznaje koja je
za svakog pisca jako bitna, a to je da je sve napisano i da pisac, ma šta god
mislio, ma kakvu god temu imao u šaci, ima o čemu da piše. To je već gotovo
sigurno, ma ne gotovo, nego 100% sigurno već napisano prije njega. Njegovo je
samo da proba da na toj uzoranoj njivi izvuče neku svoju brazdu i da ne pregori
sa svojstvenim ambicijama i da ne misli da time što je napisao jednu knjigu,
taman ona bila i vanserijska, da se vinuo do nivoa jednoga Dostojevskog ili
Crnjanskog.
Lana:
I to bi bilo to, ovim bi mogli i da zaokružimo naš
razgovor. Hvala Vam mnogo. Hvala prije svega na preciznosti i na jasnoj
perspektivi. Bilo je veoma informativno, mimo zadatka za školu. Baš mi je drago
što sam imala priliku da se susretnem sa sa ovakvim vidom rada, a i sa jednim
književnikom poput Vas, a pogotovo zato što ste veoma svestrani i smatram da
ste sjajan primjer jednom mladom akademiku.
Razgovor sa Goranom Dakićem
još jednom potvrđuje da istinska riječ ima snagu da provocira, inspiriše i
pokrene na razmišljanje. Njegovi stavovi možda nisu uvijek po mjeri većine, ali
upravo u toj hrabrosti da bude svoj leži njegova autentičnost. U vremenu kada
su tišina i ravnodušnost često pravilo, Dakić bira riječ – jasnu, oštru i
iskrenu, a meni je bilo zadovoljstvo razgovarati s njim.
Banja Luka, 10.04.2025.
