Ovogodišnja destinacija jednodnevnog jesenskog izleta učenika i djelatnika banjolučkog KŠC-a bila je posjet bosanskim gradovima bogate prošlosti – Jajcu i Travniku, gradovima s iznimnim kulturno-povijesnim i prirodnim naslijeđem, koje uistinu vrijedi posjetiti.
Početkom jeseni, kao i na proljeće, Opća gimnazija KŠC-a Banja Luka redovito organizira jednodnevne izlete za svoje učenike i djelatnike. Tako je početkom listopada ove godine realiziran jesenski izlet u središnju Bosnu – stare gradove Jajce i Travnik, gradove koji su u svojoj prošlosti, u različitim razdobljima, bili sjedišta bosanskih vladara.
U jutro prvog petka u listopadu s uobičajenog polazišta – stare autobusne stanice u Banjoj Luci – predvođeni direktoricom Opće gimnazije KŠC-a prof. Anđom Tomić, trima autobusima uputili smo se uzvodno uz Vrbas. Prekrasan krajolik kanjona Vrbasa, tvrđava Bočac i sva ona ljepota koju smo usput imali prigodu vidjeti, uistinu nas je nagnala na razmišljanje – pa zar je ovako lijepa ova naša zemlja. I s pravom kažemo – jest!
Spuštajući se niz Bočac, prolaskom pokraj svetišta sv. Ive u Podmilačju, polako smo se približili prvom odredištu, a njegov najjasniji znak bila je srednjovjekovna tvrđava i pod njom Grad. Za Jajce, stari bosanski kraljevski grad na dvjema rijekama – Plivi i Vrbasu, s pravom se kaže da je muzej na otvorenome. No, kako je pred nama bio do u detalje isplaniran posjet Travniku, za boravak u Jajcu imali smo nešto više od jednog sata. Međutim, nismo se dali vremenu. Prvo što smo posjetili bili su čuveni slapovi plivskoga vodopada, koji je, nije nevažno spomenuti, godine 1895., prvi u Europi osvijetljen električnom rasvjetom. Nakon vodopada uputili smo se u šetnju gradom, tako da je put neke odveo do katakomba, potom Muzeja Drugog zasjedanja AVNOJ-a, Franjevačkog samostana gdje se čuva sarkofag s posmrtnim ostacima posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, ali i do džamije Esme sultanije, Medvjed-kule, kao i do srednjovjekovnog tornja sv. Luke i same tvrđave – staroga grada.
Već oko podneva bilo je vrijeme poći u Travnik. Preko Donjeg Vakufa i prijevoja Komar, kroz jesenskim bojama išarani krajolik, stigli smo do “grada isusovaca i vezira”. Budući da je naša profesorica biologije Mirjana Marić rođena Travničanka, tako smo, uz sve današnje stručne vodiče, imali i našu profesoricu koja nam je s ljubavlju odgovarala na sva naša pitanja i nepoznanice vezane uz grad na Lašvi.
A kako se najbolje upoznati s prošlošću jednoga grada nego posjetiti njegov muzej, tako je i naša prva odrednica bila i obilazak Zavičajnoga muzeja. Ljubaznošću i toplim prijemom, kustosice muzeja priredile su nam stručan i topao doček. Bila je ovo odlična prigoda da se upoznamo ne samo s arheološkim i etnografskim blagom muzeja, nego svakako – i prije svega – s bogatom prirodoslovnom zbirkom glasovitoga profesora nekadašnje travničke Velike nadbiskupske gimnazije Ericha von Brandisa, koja danas broji 60 tisuća jedinica, od kojih je u stalnom izložbenom postavu 820 izložaka. Primjerci potječu ne samo iz naše zemlje, nego sa svih strana svijeta. Kako nam je ovom prigodom istaknuto, ova zbirka, pokraj fundusa Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, po veličini i sadržaju, druga je prirodoslovna zbirka u našoj zemlji.
Posjet ovom muzeju omogućio nam je da bolje upoznamo odlike i ljepote prirode i ovoga kraja. A kako je posjet učenika svakom muzeju važan dio obrazovnog procesa u suvremenoj nastavi, jer su muzeji svojevrsne škole, odmah smo posjetili i Memorijalni muzej Rodnu kuću Ive Andrića, rođenog Travničanina, dobitnika Nobelove nagrade za književno djelo. Kustosica muzeja, uz stručno tumačenje, provela nas je kroz kuću koja čuva uspomenu na našeg nobelovca.
Da je Travnik grad bogat osmanskim arhitektonskim naslijeđem – jedini je grad u BiH koji ima dvije sahat-kule, ali također i stilovima historicizma iz razdoblja Austro-Ugarske Monarhije, najbolje se vidi pogledom sa Staroga grada, kamo smo se potom i uputili. Naravno, ni tu nam nije manjkalo stručnog vodstva, a uz to smo, obilaskom zidina, došli i do izložbenog postava u tabiji, središtu travničke tvrđave.
Doći u Travnik, a ne posjetiti Katolički školski centar, barem za nas bio bi nepotpun posjet. Stoga je kruna današnjeg dana, uz okrepu u staroj gradskoj jezgri, bila dolazak u travnički KŠC. Ovaj je Centar smješten u zgradi nekadašnje Velike nadbiskupske gimnazije ili kako je Travničani nazivaju Isusovačke gimnazije, a nosi ime nekadašnjeg đaka ove škole, Sluge Božjega Petra Barbarića. Može se reći da je ova zgrada, izgrađena 80-ih godina 19. stoljeća, pravi ures grada, a ujedno i najljepši objekt cijeloga kraja. U Centru u kojem djeluju Osnovna škola i Opća gimnazija susreli smo se s nekolicinom nastavnika i učenika, a bila je ovo i lijepa prigoda da posjetimo i predivnu sjemenišnu crkvu sv. Alojzija, kao i katakombe s grobom Petra Barbarića.
Posjetom KŠC-u završen je ovaj prelijepi i izrazito edukativni izletnički dan. A premda je većina meteoroloških postaja prognozirala izrazito kišno vrijeme, ovaj je dan bio kao stvoren za izlet, jednostavno nije bilo ni kišno ni sunčano, ni hladno ni vruće. Baš onakvo, kakvo čovjek može poželjeti.
Ivana Pavišić, IV.a
