Moglo bi se reći da je historija Bosne priča o mutnom vremenu punom razdora i nesuglasica koje dovode do ratova i krvoprolića. Prečesto i prelako prihvatamo izraz da je to zemlja mržnje, a još lakše zaboravljamo svetle putokaze koje je ona rodila.
Među njima se ističe Ivan Franjo Jukić, pionir književnosti, prikupljanja narodnih priča, historiografije, geografije i publicistike. Naziv njegovog krunskog djela, Bosanski prijatelj, prvi bosanskohercegovački časopis za književnost i kulturu, govori o tome da je budućnost Bosne vidio u prijateljstvu njenih naroda. Činjenica da ga je dva mjeseca nakon objavljivanja drugog broja uhapsio i protjerao Omer-paša Latas, kome je to izdanje i posvećeno, ironična je sudbina većine onih koji su najviše voljeli Bosnu. Treći broj, sastavljen u egzilu i objavljen posthumno, konačni je dokaz Jukićeve tragične posvećenosti prosvjetiteljskom djelu koje ga je nadživjelo.
U tom smislu nije slučajna simbolika izložbe likovnih radova učenika KŠC Ivana Merza pod mentorstvom profesora Davora Paponje. Na ovaj način HKD Napredak odaje počast Jukićevom djelu, čuvajući sjećanje na njega i u taj proces uključuje one koji su mu bili glavna uzdanica, mlade ljude. Među njihovim crtežima i slikama posjetitelji će pronaći moderne portrete Ivana Franje Jukića, pejzaže Bosne, kao i portrete ljudi koji su obilježili njegov život, poput Omer-paše Latasa. Tehnike i pristupi prikazivanju Jukićevog lika su raznoliki. Njegovo se lice stapa sa Bosnom, pokazujući povezanost njegove ličnosti sa zemljom u kojoj je rođen. Na klasičnijim portretima, veličinu i tragediju njegove sudbine podvlači crvena boja u pozadini. Zanimljiv kolaž napravljen je od konvertibilne marke na kojoj je Jukićev lik. Proces stvaranja je ovdje obrnut tako da Jukić više nije na novčanici, nego se sastoji od nje. Portret je neodvojiv od djela, a Jukićevo djelo je neodvojivo od Bosne. Zato pejzaži bosanskih krajeva nadopunjuju portrete i sa njima čine koherentnu cjelinu.
Jukićev rad je prvenstveno bio jezik. Izložene slike govore jezikom mladosti, jezikom koji je Jukić najviše cijenio. U njima se ogleda njegova težnja za jedinstvom nasuprot razdvojenosti, za prijateljstvom nasuprot mržnji i za životom nasuprot smrti. Mladi autori umjetničkih djela nasljednici su njegove vizije Bosne kao zemlje jednakosti svih koji u njoj žive.
Čak iu pomamnom vrtlogu bosanske prošlosti, Jukićeva figura ostaje kao svijetli svjetionik ostvarenja takve budućnosti.
