…uz osvrt književnice Aleksandre Marilović definiran naslovom „Jedan radikalan rez”
Koliko je osvijetljen naš isprepleteni svijet a koliko i mi sami kao sudionici usuda Rajke
Radaković? Neprevaziđenoj katarzi samo bismo dodali sebe kao sveznajuće pripovjedače čiju
ulogu u trećem licu život najčešće demantuje. Kao psihološki i roman na pragu identiteta
ličnosti, „Gospođica” nam otkriva koji sve činioci utiču na formiranje nužnih navika koje odrede
naš karakter i sudbinu.
Zar nije Rajka bez svoje volje postala glava porodice i narušivši očekivan patrijarhalni
slijed već nam pomalo nagovijestila da će i drugo u njenom životu biti narušeno. Njenu odluku,
čini se, iznudila je hrabrost i moralna odgovornost (najviše pred sobom). Najprije je počela da
štedi od sebe. I sve je najprije činila uskraćujući sebi a svjedoci smo, po opitu, da bi se njena
rodbina jednako neiskreno ophodila prema njoj sve da ih je ko zna kako imućno ugostila. Rajku
nije pratio ni onaj poznati indoevropski avunkulat gdje njen željeni oslonac ujak Vlado nije i
njen pouzdan oslonac. Rastrošan i asocijativan brzo je potrošio svoj ovozemaljski život i više
podsticao misli kao opomena, nego kao uzor. Iskoračivši od plautovske i molijerovske škrtice
Rajka svijetu otvara srce zaljubivši se u mladića sa kojim je, čini se, vezuje isti poslovni smisao
i, presudnije, tračak podsjećanja na voljenog ujaka. Međutim, Ratko samo potvrđuje njen duboki
oprez − svijetu se nikada i nije trebalo otvoriti i čovjek jedino može preživjeti ako izgradi svoj
svijet. Zar je koristilo bilo kome dublje emotivno bavljenje ratom? Zar su oni koji nisu bili kao
Rajka zaista nešto riješili? Zar je zaista rješenje bilo i tada, gdje porodičnu prati i društvena
tegoba, udovoljavati mnjenju porodice i šire zajednice. Zar nas Rajka nije podsjetila da čim
jednom odbijemo tobožnju iskrenu namjeru neiskrenog rođaka naš utabani put biće kleveta?
Zamislite sebe dok Vas više nema a radio javlja da ste bili stara djevojka, ratni profiter…
Zamislite da više nemate mogućnosti ni da opozovete nečiju istinu i da je nečija površna istina o
Vama konačan ljudski sud…
Možda smo, prateći Rajkin život, najviše osvijetljeni mi kao civilizacija koja oponaša
uvijek iste motive površnosti i otuđenja.
Više informacija na linku.
Brankica Novaković, prof.
Izborna nastava, KŠC Banja Luka
